"GLEDALI SMO RODITELJE KAKO STOJE NAD SVOJOM DECOM U LOKVI KRVI" Potresne ispovesti rodbine stradalih u masakru u Duboni i Malom Orašju: Selo je danas pusto...
Dodajte Kurir u vaš Google izborMasakr koji je 4. maja 2023. potresao Malo Orašje i Dubonu odneo je živote osmoro mladih i zauvek promenio ova sela, ostavljajući porodice u neizbrisivoj boli i zajednicu u potrazi za pravdom.
Za emisiju "Crna hronika", koja se emituje na Kurir televiziji, ekipa Kurira pričala je sa Vladankom Pavlović - kumom nastradalog Dalibora Todorovića iz Dubone i Dejanom Mladenovićem - bratom od strica ubijenog Dalibora Todorovića.
- Imali smo decu za primer u Duboni, kao i u Orašju... Ne znam šta da kažem, teško mi je da pričam. Bila sam kod kuće, živim preko puta škole. Legla sam da spavam kada je počelo. Odjednom se začula pucnjava, toliko jaka da sam se presekla. Pomislila sam da je rat. Izašli smo napolje, na put, ljudi su počeli da se okupljaju. Tu su se deca inače skupljala, jer nemamo kafić, tek se skoro otvorila jedna kafana. Dolazili su tu da provode vreme - počela je Pavlović.
"Ovakav čovek ne zaslužuje slobodu"
Kako kaže, Blažić je bio problematičan još od detinjstva. Ni otac mu nije bio bolji. Cela ta porodica je problematična.
- Policija je brzo došla, a i vojna vozila - dva ili tri kamiona. Stajali smo na kapiji, narod u panici, niko ne zna šta se dešava. Moj unuk je trebalo da ide kod kuma do škole po neki broj telefona. Rekao je ocu da će ići sutra. To ga je spasilo - sve se desilo za par minuta. Moj sin je bio na kapiji i rekao je da je napadač pucao na sve što je video. Ranjeni su i ljudi koji su radili ogradu. Strašno... Takav čovek ne zaslužuje slobodu.
Kada uđete u njihovu kuću, svuda su njegove slike, kandila i sveće. Njegova soba, njegove stvari... majka ne može da izdrži, zaplače svaki put. A ima i porodica koje su izgubile više dece... kuće su im zatvorene, nema nikoga, rekla je ona.
- Dalibor nam je bio kum. Njegova baka je krstila moju ćerku. Ali nije to važno - svi znamo kakvo je to dete bilo. Uvek nasmejan, znao je da se našali, da razveseli ljude. Ne mogu da shvatim kakvu je dušu imao neko ko je mogao da pomisli da ubije takvu decu... Strašno. Selo danas izgleda pusto. Njegova majka svakog dana ide na groblje. I zimi, po snegu, nije odustajala. I ja sam išla svakodnevno dok sam mogla, ali sam se razbolela. Šta da kažem... teško je pričati o tome.
- Taj dan je, kao i svaki drugi, protekao sasvim normalno. Sve se dogodilo kasno uveče, oko pola jedanaest. U tom trenutku bio sam na poslu kada su počele da mi stižu prve informacije - konfuzne i neproverene - da se blizu moje kuće dogodila pucnjava, da ima povređenih, pa čak i mrtvih. U početku nisam znao šta da mislim, sve dok me jedan drug nije pozvao i rekao šta se zapravo desilo - kaže Mladenović.
Odmah sam krenuo i već za deset minuta bio na licu mesta. Tada je katastrofa već bila u punom jeku. Krv na sve strane, tela Kristine i Milana, njihovi roditelji... i policije više nego što sam ikada u životu video. Situacija je izgledala kao iz horor filma, istakao je.
- U tom trenutku sve su bile samo pretpostavke - da je viđen ovde, pa onde, da je uhapšen, pa čak i da je ubijen, što se, nažalost, nije dogodilo. Tek oko pola osam, osam ujutru stigla je potvrda da je zaista uhapšen. Cela noć je prošla u potrazi za njim, uz blokadu sela. Bila je to izuzetno stresna situacija.
"Vraćao se da proveri da li su žrtve mrtve"
Identitet napadača brzo je potvrđen, dok je zajednica u šoku delila tugu suočena sa prizorima koji se ne zaboravljaju, naveo je Mladenović.
- Gotovo odmah se saznalo ko je bio napadač. Bilo je očevidaca koji su ga videli sa puškom, kako puca i vraća se da proveri žrtve. Nije bilo sumnje o kome je reč. U tom trenutku svi smo delili bol i stres. Naravno, niko ne može da razume bol roditelja, ali svi smo poznavali tu decu - Dalibora, Milana, Kristinu - kao i njihove porodice. Gledali smo te ljude kako stoje nad svojom decom na ulici...To je prizor koji se ne zaboravlja.
Kako je istakao, bol zbog gubitka ne jenjava ni posle godina, dok društvo još nije izvuklo ključne pouke iz tragedije.
- Život nakon tragedije ni danas ne izgleda isto, iako je prošlo vreme. Kalendarski možda jeste, ali po osećaju - nije prošao ni blizu. Kada danas poželim da odem kod brata, mogu samo da dodirnem mermer. Njega više nema. Fizički ne, ali u nekom duhovnom smislu - zauvek je tu. Nažalost, iz ove tragedije neke lekcije i dalje nisu naučene - zakon je ostao nepromenjen. Ta ključna lekcija nije ni započeta, a kamoli naučena - rekao je.
- Za ovakav zločin ne postoji adekvatna kazna. Kada pogledate mural iza sebe i setite se kakvi su to ljudi bili, shvatite da ne postoji ništa što može da nadoknadi taj gubitak. Svako ko ih se seti, prvo se nasmeje. To je ta energija koju su ostavili iza sebe. Naravno, tuga je prisutna, ali njihova vedrina i dobrota nadjačavaju sve. Svi mi imamo neku svakodnevnu rutinu - posao, porodicu - ali sada u svemu tome pokušavamo da sačuvamo i njih. Ja nikada ne kažem da idem na groblje, već kažem da idem kod brata. Isto važi i za sve njih. Kako dalje? Tako što ćemo ih uključiti u svoje živote kroz sećanja, da ne izblede. Jer, iako nisu fizički tu, u našim mislima i dalje žive - zaključio je Mladenović, za "Crnu hroniku".
Zabranjeno preuzimanje dela ili čitavog teksta i/ili foto/videa, bez navođenja i linkovanja izvora i autora, a u skladu sa odredbama WMG uslova korišćenja i Zakonom o javnom informisanju i medijima.
Kurir.rs